nedjelja, 16.03.2008.
Problemi s laptopom
Nisam stvarno dugo pisala, a ne znam ni do kada će to razdoblje potrajati. Laptop mi nije baš najbolje, a frend koji mi ga obično sređuje je na dvomjesečnom seminaru u V. Britaniji, pa čekam da se vrati. Na poslu mi je glupo pisati, previše ljudi je oko mene i ne mogu se skoncentrirati. I sada sam kod frenda, on je izišao na pet minuta, pa sam se odlučila na brzinu javiti.
Dobro sam, dosta radim u zadnje vrijeme. natrpali su mi posla, što uobičajenog, što nečega što rade moji nadređeni, ali ja sada pomažem. Izazov, ali ne volim kad me iskorištavaju, a čini mi se da malo i to rade. Još uvijek ne pušim i ne jedem čokoladice. S pušenjem se još borim, još me nije prošla želja, ali nedam se..
Uskoro ću valjda napisati nešto duže, u miru svog stana.
frend se vraća, pa odoh...
- 22:24 -
nedjelja, 24.02.2008.
Dudu, svi smo uz tebe
Fotografija Duduovog loma jučer me skroz rastužila
. Još uvijek mi je on na pameti. Znam, i drugi ljudi lome noge i srećom, pokazalo se da ozljeda i nije tako teška, ali i mene je zabolilo. Fotografije su izgledale strašno, navele su me na cijeli niz negativnih misli 
usmjerenih prema Martinu Tayloru, koji više ne bi smio igrati nogomet ako se mene pita. Vjerojatno mu nije bila namjera razbiti mu nogu, ali mu jest bila namjera nauditi mu, to je jasno po startu koji je imao i koji brojne TV kuće više nisu htijele niti ponoviti.
No, najvažnije je da se Dudu oporavlja. Oduvijek mi je drag, zbog njega sam uživala u utakmicama. Bila sam tužna kada je prodan u Arsenal, iako mi je u isto vrijeme bilo drago zbog njega, jer on to zaslužuje. Vrhunski nogometaš, a divna osoba. Nekoliko smo puta razgovarali (neki zajednički poznanici i posao) i svaki put sam se vraćala doma sve oduševljenija s njime. Tako jednostavan i divan, niti malo umišljen ili nešto slično. Zato mu želim što skoriji oporavak i nadam se da će ozljeda zacijeliti kao da je nikada nije bilo, kako bi Dudu cijelom svijetu pokazao kakav je on igrač. Iako mi svi ovdje to već znamo.
Inače, nisam dugo pisala, odkad sam se nakon bolesti vratila na posao, radim po cijeli dan. I jednostavno nemam snage navečer pisati, a iskreno i nemam baš ni što, osim prepričavati što sam radila na poslu. Prošli vikend sam provela na Sljemenu, radila sam na Snježnoj kraljici. Obožavam to, radim na tome od prve godine i svake godine je sve bolje. Iako je ovaj put ženska utrka bila malo lošija, manje ljudi, a kada je Ana ispala, većina se počela kupiti s tribine, što mi je bilo skroz glupo. Pa došli ste gledati utrku, di ćete sada... Muška je bila pravi događaj, iako me iznenadilo da ljudi nisu ostali gledati utrku legendi. Ja sam je jedva dočekala. Jadni Tomba la Bomba je pao i ozljedio prst, ali svejedno se nastavio šaliti. Pravi je zavodnik, ulijeće apsolutno svakoj ženi (iako mi nije jasno zašto većina žena pada na njega). Sve u svemu, jest masu love bačeno na to, nepotrebno je da baš mi imamo najbogatiju nagradu, no oduševljenje stranih skijaša, novinara i svjetske ski organizacije govori da smo uspijeli. I da se isplatio sav trud.
Kao što znate, u korizmi sam se odrekla čokoladica i cigareta. Bez čokoladica uspijevam živjeti, no cigarete me i dalje muče. Prošlo je skoro 20 dana od kada sam popušila posljednju cigaretu i moram priznati da svaki dan intezivno razmišljam o njima. Čovjek bi mislio da će želja s vremenom popustiti, no ništa. Pogotovo na poslu, tamo mi je najteže. Oko mene svi dime (netko mi je rekao da je bolje da sama pušim, jer sam ionako pasivni pušač na poslu), a navika me stalno natjera da posegnem za kutijom koje više nema na stolu. Kolegica kaže da sam joj idol, no vjerujte mi, ni skoro 20 dana kasnije, ja još uvijek nisam 100 posto sigurna da ću uspijeti. Mogu samo reći da se nadam da hoću i da ću se svojski potruditi biti ustrajna.
Budite pozdravljeni, a ja ću se truditi pisati češće (i pametnije
)...
- 22:22 -
ponedjeljak, 11.02.2008.
Ćiro čemu ovo? Kuda idu naši mediji....
Dakle, dragi nam Ćiro u svojoj emisiji na Z1 ugostio Josu Mraovića. Ugostio ga je kao velikog dobročinitelja i nepravedno potlačenog čovjeka. Joso je tako, bez da ga je Ćiro prekidao (čak mu je i podilazio), naveliko prepričavao svoja dobra djela, političku karijeru, narodnog heroja, "ličkog Tuđmana". A Ćiro mu je davao podršku jasno dajući do znanja da je na njegoj strani. Zar je Ćiro zaboravio da je Joso osuđen? Na sudu? Da je Joso dokazani silovatelj? Kaže Ćiro "pa što je prst u anal?"... Voljela sam Ćiru i znao je imati nepromišljenih izjava (koje bih mu iznovala opraštala, jer je, eto, simpatičan), ali ovo mu večeras nije trebalo. Sve da je ta američka košarkašica i izmišljala priču, koja bi cura bila toliko luda da nekoga optuži da joj je stavljao prst u anus, povlači to po medijima i godinama po sudu. Pa da sam išla izmišljati da me netko napao, sigurno bi izmislila nešto drastičnije ili manje ironično od prsta u anus.
Naši mediji (koji i meni daju kruha, da se razmijemo) su se toliko srozali, da ne znam što bih rekla. Nije Ćiro novinar, istina, ali odkada mi u talk-showove dovodimo osuđene kriminalce i dajemo im pola sata ili više medijskog prostora da se veličaju, čovjek je maltene Marija Terezija ispao...
Uglavnom, Ćiro me totalno razočarao, a cijela ta emisija naljutila.
Druga stvar koju danas intezivno pratim - slavni lažni intervju Butkovića. Mislim da si takvu grešku nije smio dopustiti, jer jedno je kada mladi novinar pogriješi (iako je i to neoprostivo), a drugo kada ovakvu grešku napravi tako "veliki" novinar. Jasno mi je da čovjek sigurno to nije namjerno napravio. Ali povjerovati da Sanader ima e-mail adresu - linija04 na gmailu (prije mi izgleda kao mail za registraciju na nekoj pornografskoj stranici), to mi je čudno. A najjadnije u cijeloj priči mi je optuživanje drugih medijskih kuća. Jer ne može čovjek priznati da ga je nasamario 23-godišnji dečko. Ipak je njegov ponos važniji.
Sve ovo vodi me ka pitanju kuda idu naši mediji... Tržišna utrka ubija onu ljepotu novinarstva, važno je uvijek biti prvi, ekskluzivniji, senzacionalniji..a to sve znači i manje vremena za provjeravanje informacija. Kaže prof. Malović da je sve više tekstova sa samo jednom stranom priče. To razmijem (ne podržavam), jer urednik hoće sve odmah i sada. Nije tu kriv taj novinar potpisan pod tekstom, nego urednik koji je objavio taj tekst - ne dajući dovoljno vremena novinaru da dobije sve strane priče. I onda nastaju pogreške, neke su ovako velike (iako Butkovića ovdje sigurno nitko nije silio da žuri, jednostavno je bio nemaran), a druge su male i često prođu nezapaženo.
Nadam se da zbog ovoga ljudi neće izgubiti vjeru u novinare, jer znam da je u tom poslu jako puno ljudi koji hoće napraviti nešto dobro i trude se. Tko radi taj i griješi, ali baš zbog toga je važno nešto tri puta provjeriti prije nego što se objavi. A da ne govorimo da niti jedne dnevne novine ne ulažu u istraživačko novinarstvo, takvo nešto ne postoji. Sve one ekskluzivne priče su plod sreće, trenutka, a ne napornog istraživanja. A kada bi se ulagalo u to, država bi nam bila puno bolja (jer bi mnogo više zla izašlo na vidjelo), a ljudi bi više vjerovali i podržavali medije.
Malo sam umorna, pa nabacujem misli, ali mislim da je jasno što sam htjela reći. Još uvijek ne pušim i zna biti dosta teško 
, ali trudim se.. 
- 23:44 -
nedjelja, 10.02.2008.
Brzinski pozdrav
Imala sam "buran" vikend. NIsam se mrdnula iz kuće jer privodim ovu dosadnu gripu kraju, ali su me zato svi frendovi odlučili posjetiti. Jer su preko tjedna radili stalno, a ja bila bolesna. Odmah sam bolje volje, jer vidim da je nekim ljudima stalo do mene. Čak su mi i voće donijeli, kuhali juhicu iako sam im rekla da sam skoro pa zdrava. Zato nisam pisala, stalno je netko bio kod mene. Osim u subotu ujutro kad sam napravila "proljetno" čišćenje stana. Sada se sve sjaji, sve je na svome mjestu.
Još nisam pokleknula, ne pušim!!! 
Danas sam samo jednom razmišljala o cigareti, ali srećom, nije dugo trajalo. Ali mi se baš jela čokolada, no zadovoljila sam se zdjelom žitarica u kojima ima mrvica čokolade (odrekla sam se upakiranih čokoladica i čokolada, ovo u žitaricama toleriram). Uglavnom, ne mogu više pisati, htjela sam se samo kratko javiti (da Panoptes zna kako moja apstinencija 
).
Moram po frendicu s mora na aerodrom, spavat će večeras kod mene, rješava neke papire u Zagrebu. Sutra idem na posao, pa će mi se napokon početi nešto događati (tjedan dana gripe me iscrpilo)...
- 20:37 -
petak, 08.02.2008.
Ipak nije rukovanje!
Joso Mraović jučer je nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora. Pravda je zadovoljena, prst u anus ipak nije rukovanje - to je silovanje. Nisam bila iznenađena kada je prvi put oslobođen svih optužbi, jer mi smo još uvijek sredina koja nije jasno definirala pojam silovanja.Još uvijek se silovane djevojke pita u što su bile obučene u tom trenutku, kao da je bila kakva odjeća znak da se djevojku smije napasti. Mislim da Mraović ne bi ni sada dobio ovoliku kaznu da napadnuta amerikanka nije platila dobre odvjetnike i da se mediji nisu tako glasno uključili u cijelu priču. Sve me to jako ljuti, posebno zato jer sam ja nešto slično prošla.
Prije nekoliko godine oko ponoća vraćala sam se doma iz grada. Na ulazu u haustor zaustavio me neki tip i počeo me dirati po grudima. Pokušala sam se odhrvati, no on me udario i bacio na pod. Nastavio me dirati, pokušavao mi otkopčati hlače. Iako sam ležala na podu, dobila sam neku neopisivu snagu i borila sam se svim silama. Vrištala sam, no očito nitko od susjeda ili nije to čuo (što mi je malo čudno s obzirom da sam im ispod prozora u ponoća vrištala iz svega glasa) ili nije želio čuti. Udarao je on mene, ja njega. Jednom mi je rukom pokušavao kontrolirati ruke, a drugom me je cijelo vrijeme malo drapao za grudi, malo pokušavao uvući ruku u hlače. Kako sam se ja cijelo vrijeme ritala, to mu nije pošlo za rukom, iako mi je uspio razvaliti šlic na hlačama. Već sam lagano gubila snagu, jer je ta borba trajala više od 5 minuta, a ja se nisam mogla ustati s poda, pa, vjerujte mi, nije lako ležeći udarati nekoga tko stoji iznad vas. U jednom trenutku sam ga uspjela opaliti nogom u jaja, tu se on izgubio i ja sam mu pobjegla. Kada sam ušla u stan bilo me strah upaliti svjetlo da ne bi znao u kojem sam stanu. Cijelu sam noć provela u mraku sjedeći na podu, mislila se isplati li mi se uopće zvati policiju. To sam napravila iduće jutro.
Sada počinje onaj dio koji me posebno naljutio, a to su našle službe, od policije (iako su svi bili stvarno divni sa mnom) do sudstva (u koje sam u potpunosti izgubila povjerenje).Sam taj čin napada i hrvanja s debilom mi je zauvijek upropastio život. Zašto? Ne zbog tih 5-10 minuta neugodnosti, nego zbog osjećaja koji će me uvijek pratiti. Do tada sam bila sigurna i vesela djevojka, a nakon toga sam postala blagi paranoik. Izgubite svaki osjećaj sigurnosti, u svakome vidite opasnost. Idućih godinu dana sam svaku večer trčala od tramvaja do doma (kao luđak) jer je bilo tko tko je hodao iza mene mogao biti potencijalni napadač. No, vratimo se na priču.
Došla ja u policiju i morala objasniti zbunjenom dečku policajcu na porti zašto sam došla. Onako blago modra rekla sam mu da su me napali. Poslao me u hodnik da pričekam. Došao jedan policajac, sve mu ja ispričala, no ispalo da je subota, da ne radi nitko tko se bavi takvim slučajevima i da mi on baše ne može pomoći, jer su njegova specijalnost druge stvari. Onda sam opet čekala, pa su došla druga dvojica, kojoj sam opet sve trebala prepričavati ( ne moram vam niti objašnjavati što znači ni pola dana nakon napada nekoliko puta proživljavati istu stvar). Nakon njih je došla treća faca, kojoj sam opet sve pričala da bi se napravio zapisnik. Onda su me odveli u Heinzelovu gdje sam pogledala nekoliko ladica fotografija muškaraca koji su dosada uhićeni za takve stvari, no nisam ga našla među njima. Ali sam zaključila da ih ima svakakvih, od poslovnjaka do seljačina, od tinejđera do penzionera. Na kraju su me odveli u hitnu da me pregledaju, gdje sam opet provela nekoliko sati. Sve u svemu, užasan dan. No, tu nije kraj priči.
Tjedan dana kasnije, iskrcavam se iz tramvaja, još uvijek visoko istraumatizirana (ali sa čvrstom odlukom da to neće od mene napraviti luđakinju) kad opet isti lik na stanici. Srce mi je stalo. I ko za vraga, nitko se ne iskrca osim mene, a tramvaj nastavi dalje. Opet ponoća, opet nigdje nikoga na cesti. Krenem prema doma (a imala sam nekih pet minuta pješaćenja), a on za mnom. Počenem trčati, on za mnom. Da ne ulazim u detalje, na prevaru sam mu pobjegla, pozvala policiju, rekla kako izgleda (i opet probdjela noć od straha). Ujutro me nazvala policija i rekla da su nekoga uhitili, i da će doći po mene da me odvedu na prepoznavanje. U Heinzelovoj me dočekao simpatičan inspektor koji mi je rekao da je napao još neke žene, ali je srećom uvijek neko naletio i prekinuo ga. Prepoznala sam ga, on se jedini među četvoricom njih zbunjenih (pokupe ekipu koja dođe izvaditi osobne i vozačke) imao osmijeh preko cijelog lica. I još su mi tada rekli da ne misle da je to baš pokušaj silovanja (onaj prvi put), nego bludna radnja.
Nakon toga, tri me godine nitko nije zvao, nisam imala pojma što se s njim događa. Znala sam jedino da sam postala paraonik. Jer onaj prvi put bih još i preživjela, ali kada me nakon tjedan dana opet pratio, to je u potpunosti poljuljalo moju sigurnost. I danas, četiri godine nakon, ja još nisam sva svoja. Živim, izlazim, hodam, ali po noći dok hodam sama imam sprej za samozaštitu u ruci i svatko tko prolazi cestom je potencijalni luđak. I mrzim to, jer zbog jednog debila ja u startu ljude gledam kao potencijalne napadače.
Ali sada slijedi ono što me najviše naljutilo i zašto više ne vjerujem našim sudovima. Tri godine nakon toga, dolazi mi doma poziv za sud. Čak i ne piše o čemu se radi, piše da sam svjedok i srećom, ime debila mi se zauvijek urezalo u pamćenje i shvaćam da je napokon došao dan da svjedočim. Bila sam spremna na to, iako sam strahovala od ponovnog susreta. To jutro sam bila tako živčana, drmnula sam čašu žestice da se smirim. Ulazim na sud (koji je niti stotinu metara od mjesta gdje me debil napao - naravno, ja sam se odselila od tamo da bih barem malo bila sigurnija) i čekam pred sudnicom. Pozivaju me unutra, tamo je i on s lisičinama i dvojicom policajaca (kasnije doznajem da zbog droge već leži u zatvoru). Najneugodnija stvar na svijetu - morala sam svjedočiti tako da mi taj debil stoji pola metra iza guzice. Užasan osjećaj, tu mi je iza leđa, dovoljno je da pruži ruku i da me dotakne, a ja ga ne vidim. Lakše bi mi bilo gledati ga u oči, tako bi ga barem imala pod kontrolom, ali ovaj osjećaj... bilo mi je to gore od samog napada... Uglavnom, koliko mi je to strašno bilo potvrđuje i to da se ne sjećam većine toga ( a napada se sjećam kao da je jučer bio)... Žena je bila sutkinja, očekuješ razumijevanje. Dobio je nekoliko (mislim tri - opet ta blokada) mjeseca, a sutkinja je objasnila da se on jadan eto pokajao, da mu je to prvi zločin (iako smo svjedočile nas tri žene - tamo sam ih upoznala i iako je u međuvremenu završio u zatvoru zbog drugih stvari) i da je droga kriva za to. Znam ja dosta narkomana, nitko od njih ne siluje i napada žene po ulici....
Eto, zato me sve to jako ljuti. I da, i mene su i policajci i sutkinja pitali što sam imala obučeno. A vjerujte mi, hlače (široke) i majica (T-Shirt) nisu baš neki poziv na napad. Ma vraga, nije ni bitno što sam imala. Bitno je to da će mene zauvijek pratiti osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja, a on se eto pokajao, pa je dobio tri mjeseca. Razmijem djevojke koje ne žele prijaviti napade ili silovanje, jer sve što moraju nakon toga proći jedna je velika trauma - mjerljiva sa samim napadom. Meni je dugo trebalo dok sam nekome drugome to prepričala, danas mi je to lakše ispričati, iako sam se iznenadila koliko sam blokirala sjećanja na samo suđenje. Od jučer se pokušavam sjetiti detalja, ali ne ide.
Sve u svemu, u cijeloj toj priči odlučila sam biti ponosna na sebe, jer je zahvaljujući meni od završio na sudu. Jest da tri mjeseca nisu ništa (više dobije neki jadničak kojeg uhvate s jointom i koji nikome nije nanio zlo), ali barem ima dosje, i svaki put kad se nešto slično dogodi, izaći će i njegovo ime kao potencijalnog krivca.
Imala sam još toga za reći, ali pišući ovo, sve sam zaboravila....
I da, sad bih baš zapalila cigaretu, ali ne dam se. Danas mi je puno lakše, možda stvarno uspijem postati nepušač....
- 16:09 -
četvrtak, 07.02.2008.
Nije lako bez cigareta
Iako sam rekla da ću vjerovatno često pisati zbog prestanka pušenja, čini se da mi je baš to sada najteže. Završava tek drugi dan da ne pušim (napočetku je najteže), a moja koncentracija je nikakva. Srećom, gripa lagano popušta, pa nisam prikovana za krevet (kauč). Cijeli dan nešto radim da bi zaokupila um bilo čime drugim osim cigaretama, ali što god počnem raditi izgubim se jako brzo. Gledam film, ne mogu se koncentrirati pa uz njega malo čitam knjigu i još uz sve to igram igricu na kompu. Zvala sam frenda na ručak, izvukla valjda najkompliciranije recepte koje sam mogla naći kako bi izgubila što više vremena. Možete misliti njegova iznenađenja kada je došao! Pripremila sam juhu, predjelo, glavno jelo, desert, salatu, čak sam i domaći kruh ispekla. (čisto da se zna, zadnjih nekoliko godina baš i ne kuham najčešće jer radim cijeli dan, a i ako kuham nisam više tako vrsna kuharica kao što sam prije bila). Ovaj put je, srećom sve ispalo super. Apsurdna je ta situacija da sam sada (osim danas) lošija kuharica nego što sam bila prije deset godina. Stvarno treba održavati formu i redovito kuhati.
Uglavnom,lagani sam živac, ali mislim da će mi biti lakše kada prebrodim ovu početnu krizu. A i kada počnem izlaziti, ovako sjedim doma cijeli dan i naravno da razmišljam samo o cigaretama.
Imala sam danas namjeru pisati o nekoliko ozbiljnih tema, ali se uopće ne mogu koncentrirati. Ostavit ću to za sutra, nadam se da ću tada imati više sreće. Evo, i sada se već lagano gubim i pogled mi leti prema TV-u, a ruka prema igrici. Uz malo više sreće, sutra u nešto ozbiljnijem tonu...
- 23:17 -
srijeda, 06.02.2008.
Odluka je pala
Odlučila sam, odričem se cigareta i čokolade!! (koji optimizam!!!) Jutros sam se probudila, sakrila onih nekoliko kutija Waltera i tri čokolade (one nove lijepe jafa Dorine, uf...) koje sam imala i krenula s borbom. Što se čokolade tiče, kriza me još nije zašorala, ali mi je teško bez dima. Imam najgoru naviku na svijetu, zapaliti čim se ujutro probudim. Preživjela sam bez toga, ali sad me već lagano živci peru. Ali se stvarno želim riješiti te ružne navike. Ne znam jel mi olakšava ili otežava ovu odluku činjenica da sam na bolovanju i da ležim doma cijeli dan. Inače najviše popušim na poslu, ali nije ni sada lako jer sam doma sama i malo mi je dosadno. Danas bi mogla pisati više puta, kad god me kriza uhvati.
Kad smo kod bolesti...to je jedino vrijeme kada mrzim to što živim sama... Osjećam se tako jadno, nemam snage za ništa. Svi frendovi mi rade po cijeli dan (kao inače i ja), i sada se moram sama brinuti o sebi. Moram si sama kuhati (baš se krčka pileća juhica).
A bilo je tako lijepo dok sam bila mlađa i dok se mama brinula o meni. To je bila rijetka prilika kada sam mogla spavati na kauču pred TV-om (a da se tata ili brat nisu na to bunili), mama bi mi donosila vrući čaj, toplu juhicu, ušuškala bi me u deku i pomazila, a tata bi donio milijun filmova iz videoteke... I sada me zovu nekoliko puta dnevno, ali su svejedno jako daleko, a ja sama i bespomoćna.
Sjećam se kada sam prije nešto manje od 10 godina prvi put u životu dobila temperaturu malo višu od 40 stupnjeva. Ne bi to bilo tako strašno da nisam tek par dana živjela u novom gradu, kilometrima daleko od roditelja i da nisam znala gotovo nikoga u gradu. Koji užasan osjećaj, kakva bespomoćnost... Nisam imala snage niti pošteno hodati, a morala sam si kuhati čaj. Doslovno sam puzala do kuhinje. I cijelo sam si vrijeme ponavljala "Ti si snažna, ti to možeš, bori se..." zato što u filmovima uvijek kažu da je netko umro jer se nije dovoljno borio. A ja sam bome borac, u svemu, pa mogu i temperaturu preživjeti.
Sviđa mi se ovo pisanje, moram priznati. Kao da nisam sama, kao da imam prijatelja s kojim pričam.. Zato ću vas možda ovih dana češće daviti s pričama. Da ne budem sama...
- 12:27 -
Pozdrav svima! Strasti i izazovi...
Ležim doma bolesna i odlučujem se na izazov. Pisati blog. Zašto izazov? Jer sam kampanjac i osim posla ništa ne radim redovito. I obožavam pisati i to radim svakodnevno na poslu, no postala sam rob tog "strogog" stila izražavanja i zaboravila na opuštene forme. Tako da sada sama sebe izazivam da se potrudim biti koliko toliko redovita i da polako postanem opuštenija u pisanju. Vrijeme će pokazati svoje, a ja sam vječni optimist. Odlučila sam u ovoj godini promijeniti dosta toga u životu - nabolje - i većina toga mi je već pošla za rukom. Nadam se da će i blog.
Sutra počinje korizma, voljela bih se odreći cigareta, ali svaki moj dosadašnji pokušaj neslavno je propao.
Slaba sam, barem što se tih niskih strasti tiče, a najteže mi je na poslu. Pušenje jest zabranjeno, ali svi pušimo. Svaki dan se potajno nadam da će nam uletjeti inspekcija i da ćemo prestati s time, no ništa od toga. Jednom nam inspektor jest uletio, ali se sažalio nad nama (kakva je to inspekcija?!) jer svi pušimo i nikome nije naplatio kazne.
Druga stvar koje se želim odreći su slatkiši, točnije čokolade. Ja sam ovisnik o čokoladama. Dvije užasne ovisnosti, cigarete i čokolada. Danas cijeli dan razmišljam da se tih dviju strasti odreknem u korizmi, a opet znam da sam toliko slaba na njih, da se pitam ima li smisla odreći se i brzo popustiti izazovu. Moram prenoćiti tu odluku, sutra ujutro ću biti pametnija.
Uglavnom, izazovi su preda mnom (ili se to piše zajedno?), nadam se da ću uspijeti.
Ne znam hoće li ove moje črčkarije tko čitati, ali ako bude i takvih, zaželite mi puno sreće. A ja vama želim dobrodošlicu u moj život i dobar provod....
P.S. Nova sam i ne znam staviti nikakve fotke...Odaberem datoteku i što onda?
- 00:13 -
